Ja sam onaj tip koji otvara prozor.
Svaki sastanak. Svaka konferencijska soba. Svaka telefonska kabina zatvorena kao lijes. Ako si radio sa mnom, već znaš.
Godinama sam mislio da je to neka moja fora. Nije. To je najracionalnija stvar koja se događa u prostoriji.
Ovo područje poznajem iznutra. Osnovao sam tvrtku za pročistače zraka, vodio je do akvizicije, a onda proveo tri godine u Šangaju kao tehnički direktor gradeći i isporučujući nagrađivani hardver za kvalitetu zraka. Držao sam senzore u rukama, čitao specifikacije, vodio opskrbni lanac. Industrija koja bi trebala popraviti loš zrak uglavnom ne mjeri CO2.
Sjedneš. Sastanak počne. Četrdeset minuta kasnije, prostorija postane teška. Oči ti se zamagle. Dobre ideje prestanu dolaziti. Kriviš kavu. Kriviš ručak. Kriviš sebe.
Ništa od toga. Kriv je zrak. Ugljični dioksid koji si ti i svi ostali izdisali, a nema kud.
Pa sam počeo svugdje nositi CO2 monitor. Ne da budem naporan. Dosadilo mi je raspravljati s osjećajem i htio sam broj. Broj je skoro uvijek gori nego što itko pretpostavlja.
Svježi vanjski zrak je oko 400 ppm. Prostorija s pristojnom ventilacijom ostaje ispod 1000. Iznad toga, mozak ti počinje usporavati. Izmjerio sam 2000 ppm u sobi za sastanke "za osam osoba". Deset minuta nakon početka. Tri osobe. Zatvorena vrata.
To nije soba za sastanke. To je glup zrak.
I ne mislim to kao uvredu. Mislim to kao činjenicu. Harvard je stavio ljude u prostorije s različitim razinama CO2 i testirao ih. Kako je CO2 rastao, rezultati su padali. Donošenje odluka. Fokus. Strateško razmišljanje. Pali gotovo za polovicu na razinama koje mjerim u normalnim uredima svaki tjedan.
Pročitaj to ponovo. Stavljamo ljude u prostorije koje im mjerljivo snižavaju inteligenciju, a onda od njih tražimo da tamo rade svoj najbolji posao. Rezultat zovemo problemom produktivnosti. Nije. To je glup zrak.
Već znaš taj osjećaj. Sjeti se kad si zadnji put navukao deku preko glave i morao doći po zrak. Onaj tjeskoban, maglovit osjećaj izvuci-me-odavde. To je CO2. U zagušljivoj sobi za sastanke je sporije i tiše, pa nitko ne kaže ništa naglas. Isti plin. Isti efekt.
Evo što me zapravo izluđuje. Prihvaćamo to.
Trošimo bogatstva da uredi izgledaju dobro. Stolice skuplje od laptopa. Espresso aparati. Stolovi za stajanje. A onda zatvaramo ljude u prostorije koje ih tiho zaglupljuju i nitko ne mjeri jedinu stvar koja zapravo uništava sastanak.
Pa sam gotov s tihim otvaranjem prozora. Sad to radim glasno.
Ovo je DUMB AIR. Izmjeri zrak oko sebe. Nauči što broj znači. Reagiraj. Otvori prozor ako možeš. Ako ne možeš, iskoristi dokaze da natjeraš onog tko upravlja prostorom da nešto napravi. Tvoj ured. Učionica tvog djeteta. Tvoja spavaća soba. Stražnje sjedište Ubera.
Nema proizvoda. Nemam ti što prodati. Samo istina o tome što dišeš, broj koji to dokazuje i što napraviti povodom toga.
Svjež zrak te čini oštrijim. Krajnje je vrijeme da se tako i ponašamo.
Otvori prozor. Ne diši glupo.
— Gustav