Nisi lijen u 3 popodne. Udišeš CO2 koji su svi u prostoriji izdahnuli, a nema kud. Sad to možeš dokazati.
Ne vidiš ga. Ne osjećaš mu miris. Ali tvoj mozak ga osjeća. Magla. Usporenost. Jedno oko na satu. To nisi ti umoran. To je zrak koji postaje glup.
Zove se CO2, mjeri se u ppm. Svježi vanjski zrak je oko 400. Prostorija s pristojnom ventilacijom ostaje ispod 1000. Izmjerio sam 2000 ppm u sobi za sastanke "za osam osoba". Deset minuta nakon početka. Tri osobe. Zatvorena vrata. To nije soba za sastanke. To je glup zrak.
Harvard je stavio ljude u prostorije s različitim razinama CO2 i proveo kognitivne testove. Kako je CO2 rastao, rezultati su padali. Donošenje odluka, korištenje informacija, strateško razmišljanje. Na razinama koje se nalaze u normalnim, punim sobama za sastanke, neki rezultati pali su gotovo za polovicu.
Punimo urede pametnim, skupim ljudima, a onda ih zatvaramo u prostorije koje im tiho skidaju bodove s IQ-a. Rezultat zovemo problemom produktivnosti. Nije. To je glup zrak.
Tvoja budnost, tvoj fokus, tvoje odluke, upravo ono za što te plaćaju, sve pada dok CO2 raste. Popodnevni pad u 3 nije od ručka. Kriv je zrak.
Cognitive performance vs CO2. Data points from Allen et al., 2016 (Harvard COGfx).
Svjež zrak te čini oštrijim. Pokazat ćemo ti kako izmjeriti svoj, što broj znači i što napraviti kad je loš. Bez spama.